Kada je riječ o filmu, hipsterski istančani ukus podiže visoke kriterije uživajući u oku ugodnoj estetici, sceni prigodnoj ambijentalnoj glazbi ili pjesmi benda za kojeg su uvjereni da samo oni slušaju; dubokoumnim razgovorima o ljubavi, životu, smrti, dakle temama koje okupiraju glave pojedinaca otkad je svijeta i čovjeka u njemu.
Bivaju ushićeni kada protagonist filma citira njima dragu pjesmu, a svoju dozu estetike često dobiju u paketu, naime, u totalu sobe nekog minimalističkog stana s pokojom biljčicom, puno knjiga, neizostavnom kolekcijom gramofonskih ploča i naravno, gramofon odmah pored. Hipsterski film mora biti savršena kombinacija različitih umjetnosti i umijeća projicirana na velikom platnu; počevši od glazbe, književnosti, referenca na filmsku umjetnost, mode i retorike, jer što je bolje od dobrog dijaloga koji ti može prirasti srcu i kasnije se tako dobro citirati. Nadalje, već smo zaključili da ima nešto i u boji, uređenju interijera, položajima kamere i kompozicijama koje toliko estetski zadovoljavaju oči željne kreativnog.
Hipsteri spadaju u supkulturu koja svoje korijene vuče kroz nekoliko desetljeća, no kako mijenja svoju formu kroz godine, tako su joj pridjenute različite karakteristike iz generacije u generaciju. Čitajući seminar svojih kolega shvatila sam da se termin hipster sada obično veže uz ljude koji dijele sliku svog doručka s ostatkom svijeta i to su pak isti ljudi koji za doručak smažu tost s avokadom, a uz to srču najbolju kavu dok gledaju novosti na Instagramu.
Gledajući film kroz hipsterske naočale nije teško uočiti što im se dopada kod istih, međutim, prilično je jasno kako bi se i sami protagonisti nekih od filmova mogli uklopiti u okvir hipstera; možda ne u ovu današnju, modernu definiciju koju iznose moje kolege, već u onu alternativnu, koja ipak osvjetljava neke kvalitete hipstera.
Stoga nije toliko teško shvatiti zašto se filmovi poput Submarine , (500) Days of Summer , Juno , The Royal Tenenbaums , Eternal Sunshine of the Spotless Mind , Across the Universe , Frances Ha. i slični, nalaze na popisu. Svaki taj film unutar kadra sadrži izuzetne, osebujne pojedince koji se drže dovoljno vrijednima da se od njih stvori priča. Interesantno je što apsolutno svaki od njih proživljava svoju vlastitu bujicu emocija, nosi se s netipično tipičnim problemima pa upravo zbog toga nije teško shvatiti zašto u njima hipsteri prepoznaju kvalitetu.
Ostavimo po strani uobičajene vrijednosti do kojih hipsteri drže te umjesto toga sagledajmo tko su oni zapravo. Hipsteri su obično adolescenti, mladi ljudi u razvoju koji traže svoje mjesto pod suncem pa kada ga možda i nađu, shvate da zapravo traže sebe. Često traže sebe kroz različite oblike umjetnosti, tako se oni, kada polazimo od filmske umjetnosti, poistovjećuju s protagonistima uviđajući na velikom filmskom platnu kako nisu jedini koji se osjećaju izgubljeno u ovom glomaznom svijetu.
Uzmimo kao primjer Submarine. Sjetno raspoloženje kakvo donosi taj film svaki je adolescent iskusio barem jednom u životu, što nije čudno, film je na kraju krajeva samo ogledalo stvarnosti. No, svakako je lijepo da se netko potrudio posložiti neurednost i izgubljenost jednog mladog uma u uredne kadrove ispunjene hladnim bojama (u filmu Submarine prvobitno prevladava plava, kasnije se miješa s crvenom) i melankoličnim soundtrackom što ga pjevuši ni manje ni više nego Alex Turner . Gledajući Submarine nisam se mogla riješiti dojma da gledam klinca koji se sam osjeća kao da je u čudnom filmu, a svatko od nas se osjeća tako s vremena na vrijeme.
Oliver, glavni lik, svoje dane provodi sam, dopada mu se djevojka koja jedina u mnoštvu sivila hoda noseći crveni kaput, zid njegove sobe oblijepljen je slikama i izrescima iz časopisa, svjetlo u sobi je obično prigušeno, a prostor blago neuredan. On čita Shakespearea, Nietzschea, a nerijetko iznese i koje interesantno mišljenje, obično vezano uz umjetnost ili egzistenciju koju očigledno propituje. Dojmila me se scena kada Jordana i on izlaze iz kinodvorane prije završetka filma; Oliver to smatra nepristojnim jer se time iskazuje nepoštovanje prema samom redatelju te objašnjava Jordani zašto je to tako. Oliver je, dakle, hipsterski junak, dovoljno tužan da se pita kako bi ljudi reagirali na njegovu smrt, stoga, dovoljno realan da se hipsteri na određenoj razini s njime poistovjete.
Obzirom na ljubavnu tematiku i razrađivanje ljudskih odnosa stvorila sam poveznicu između Olivera i sljedećeg hipsterskog junaka Toma iz (500) Days of Summer koji pod ruku vodi Summer, odnosno, Zooey Deschanel koju su moji kolege opisali kao „jednu od najpoznatijih hipsterki Hollywooda“.
(500) Days of Summer film je koji opisuje sebe samog još u početku: „this is a story of boy meets girl, but you should know up front, this is not a love story.“ To je naizgled samo priča koja odudara od uobičajenih sapunica ljubavnog kalupa čisto iz razloga što mijenja tipične uloge muškarca i žene, gdje se muškarac obično drži kao bezosjećajan i suzdržan, a žena ta koja proživljava tugu nesretne ljubavi. Film dobiva posve drugu dimenziju gledan iz hipsterske perspektive, gdje je muškarac prikazan kao nepopravljiv romantik; momak koji vjeruje u ljubav, sudbinu i postojanje onog za čime tragaju svi nepopravljivi romantici, srodne duše; dok s druge strane medalje imamo ženu čvrstog karaktera koja čini baš ono što joj se prohtije, baš onda kada joj se prohtije. Obzirom da takvo što nije tipično za visokobudžetne ljubavne filmove jasno nam je zašto je opažen od strane hipsterske publike toliko da se nalazi na svakom popisu hipsterskih filmova.
On prikazuje hipsterski par, odnosno hipstersku junakinju i junaka što je najočitije prilikom scene u liftu kada Summer pjevuši Smithse što ih čuje preko Tomovih slušalica. Nakon što Summer Tomu da do znanja kako voli Smithse, izlazi iz lifta ostavljajući ga u punom sjaju njegova uvjerenja kako je našao svoju srodnu dušu, samo zato što ona sluša bend koji nitko drugi osim njega ne registrira (ah, hipsteri i ljubav). Nadalje, scena Toma kao djeteta prikazuje jednog hipstera u razvoju što sjedi na krevetu svoje razbacane sobe u Joy Division majici, okružen posterima i gramofonskim pločama.
Kao i Submarine, (500) Days of Summer je rajski izvor hipsterske glazbe koja je upravo kroz takve i slične filmove doživjela tranziciju iz blago nepoznate u općeprihvaćenu. Da sam ovaj film gledala s drukčijim ciljem vjerojatno ne bi primijetila da Tom u karaoke sceni pjeva Here Comes Your Man od Pixiesa , a još manje bi obratila pozornost na razgovor koji Summer i Tom vode o Beatlesima u prodavaonici gramofonskih ploča. Summer navodi Ringa kao svog omiljenog člana na što Tom zgroženo odgovara kako nitko ne voli Ringa. „That’s why I love him“ , odgovara mu Summer, potvrđujući slavnu predrasudu kako hipsteri uglavnom vole ono što nitko drugi ne voli, čime se nastoje izdvojiti iz mainstream kategorija.
Također, fora mi je što se kasnije to itekako potvrđuje kada Tom u njenom stanu nalazi naslikanog i uokvirenog Ringa. Nije čudno što su Beatlesi toliko popularni u hipsterskoj kulturi, na kraju krajeva, hipsteri su samo moderna ekstenzija nekadašnjih hipija. Film Across the Universe, još jedan uradak često sadržan na popisima hipsterskih filmova, sastoji se isključio od obrada njihovih pjesama, ništa šokantno obzirom da je radnja smještena u 60-ima, netom prije nego što se hippie pokret krenuo zarazno širiti.
U njenom stanu nalazi se i štošta drugo, ponajviše brojne umjetnine; na zidovima obljepljenim bijelo plavim tapetama obješene su razne slike, ostale na podu tek čekaju svoje mjesto na zidu. Kao što hipstersko uređenje interijera nalaže, to je jedan minimalistički stan toplog ugođaja, uređen isključivo stvarima koje su potrebne da dočaraju atmosferu i podignu estetiku prostora. Činila mi se smiješnom aluzija na Renea Magrittea i njegovu sliku Sin čovjeka prikazana u jednom kadru, gdje na stolu možemo vidjeti crni šešir i zelenu jabuku na njemu (mislim, tko zapravo dekorira svoj prostor tako, zanimljivo).
Općepoznata je hipsterska ljubav prema svemu što potječe iz prošlih vremena, to jest, svemu što uza se može imati vintage deklaraciju pa nije začuđujuće što se i Submarine i (500) Days of Summer koriste tehnikom koju ja volim zvati „tata me snima kako pušem svjećice za četvrti rođendan“, odnosno, tehnikom snimanja analognom kamerom. Tehnika lišena filmskih pravila stvara snimku koja ostavlja dojam kako je nastala tek toliko, da se zabilježi trenutak (a u tome leži čitava čar).
U Submarine tako imamo scene Olivera i Jordane koji se voze na biciklu, šeću plažom i ulaze u more, kadar Jordane koja bezbrižno leži u travi; sve su to kratke snimke koje su sačuvale određeni trenutak , a zahvaljujući retro efektu stvara se dojam trenutka zabilježenog zauvijek. Redatelj se u (500) Days of Summer koristi istom tehnikom kako bi gledateljima predstavio Summer, tako ljetnu i prpošnu, snimljenu u crno bijelom stilu nalik na francuske filmove novog vala. Mislim, što je da je, baš izgleda kao djevojka koja bi ti mogla slomiti srce.
Interesantna scena u (500) days of Summer prikazuje Toma koji sjedi u kino dvorani te vidljivo slomljenog srca gleda samog sebe na filmskom platnu, ponovo, u crno bijelom stilu. Interesantnije su bile, čak i iznenađujuće, reference na filmove Ingmana Bergmana. Isprva aluzija na Personu, samo što su Liv Ullmann i Bibi Andersson zamijenili Summer i Tom, a potom aluzija na Sedmi pečat i jednu od najpoznatijih filmskih scena u kojoj vitez igra partiju šaha sa smrću kako bi si produljio život. Međutim, Tom ne igra partiju šaha sa smrću, to bi pak bilo suviše ekstremno za jedan takav, na kraju krajeva, ipak romantičan film; Tom igra partiju šaha s Kupidom. To, vjerujem, za njega ima više smisla. Kupid kao njegov personalni nositelj smrti što ne donosi smrt tijelu, već ljubavi koju Tom očajnički nastoji produljiti.
Iz pera Noaha Baumbacha, redatelja i scenarista filma While We are Young, nastaje još jedan film koji ima ozbiljnog potencijala postati kultni hipsterski. Prekrasna Greta Gerwig koja je ujedno sudjelovala u pisanju scenarija, glumi 27-godišnju djevojku posve izgubljenu u metežu života i neznanju što zapravo radi s istim. Ovaj film nam donosi hipstersku junakinju Frances u crno bijeloj tehnici koja stvara svojevrstan „Woody Allen ugođaj“. Samo jedna smisleno besmislena informacije prije nego nastavimo, u traileru filma netko je među komentarima tražio prijedlog sličnih filmova poput Frances Ha, a kao odgovor dobio je Garden State, Lost in Translation te Submarine, što su sve filmovi s našeg hipsterskog popisa. To nam pokazuje kako hipster hipstera ukusom poznaje.
Frances radi kao pripravnica u plesnoj školi gdje djevojčice uči plesati, što joj nije dovoljno niti je ispunjava onoliko koliko bi ona željela. Želi više od toga, želi biti plesačica. To je jedna tipična tema koja se proteže kroz bezbroj filmova; ambicije mlade osobe i sve prepreke na putu da ostvari iste. Tipična tema jest, ali Frances zasigurno netipično rješava te prepreke koje joj se nađu na putu. Krasi ju neobičan smisao za humor i pomalo luckasto ponašanje; ona uvijek negdje trči, nespretno je spretna i veoma neuredna. Također je krase haljine cvjetnog uzorka, karirane košulje, starke, kožna jakna i kožni ruksak – očekivano opušten stil naše hipsterske junakinje.
Kroz crno bijele kadrove slikovito se opisuje jedna mladost vezana uz snažno prijateljstvo, ljubav i bezbrižnost što je dodatno dočarano nenametnutim, a opet nekad veoma učinkovitim dijalogom. Uređenje interijera apsolutno se može povezati s (500) Days of Summer i Submarine jer ponovo imamo prikaz minimalističkih prostora, to jest stanova s mnogo osobnih stvari koje upotpunjuju okruženje. Prigušeno svjetlo, lampe, police dupkom pune ploča i knjiga. U jednom od stanova uza sve to nalazimo i klavir čiji vlasnik, naravno, posjeduje analogni fotoaparat. Uređenje interijera nije jedino što ovaj film povezuje s ostatkom već spomenutih filmova, jer se i Frances Ha dotiče problematike ljudskih odnosa, preispitujući ljudsko ponašanje onda kada je sve u redu kao i njihovo ponašanje kada svaka stvar odjednom krene nizbrdo, kako je to u slučaju naše protagonistice Frances.
Nadalje, što se glazbe tiče, Frances Ha je nepresušan izvor dobrih ritmova koji, rekla bih, ne prijaju samo hipsterskom uhu; a što to onda naše uho čuje? Čuje Harrya Nilssona, Georgesa Deleruea, Paula Mccartneya, grupu T-Rex, uglavnom same finese za naše uši. Scena u kojoj Frances trči niz ulice Manhattana popraćena uz Bowiev klasik Modern Love jest jedna od onih scena koja te mora barem malčice dotaknuti. Možda te se film nije dojmio, možda ti se više ni ne gleda, ali prosto ne možeš ostati ravnodušan na tu prekrasnu sintezu njenih koraka i glazbe, čisto iz razloga jer smo svi doživjeli takav trenutak. Trenutak kada bismo samo najradije potrčali uz pjesmu koja nam dođe na playlisti, ili čak zaplesali na ulici; tren kada se osjećamo kao da smo u spotu ili filmskoj sceni koja je namijenjena samo nama, upravo zbog te pjesme što nam je zasvirala u ušima.
Posljednji što se repertoaru nalazi, ali nikako manje bitan, jest ni manje ni više nego hipsterski duhovni vođa Wes Anderson zajedno sa svojim filmom The Royal Tenenbaums. Iako je Wesova kinematografija sama po sebi sa svim svojim bojama i oblicima prilično specifična, nije teško pronaći sličnosti s ostatkom filmova koji se nalaze na popisu.
Postoji obrazac koji povezuje Tenenbaumse s drugim filmovima poput Amelie, (500) Days of Summer i Big Lebowski, a to je narator u trećem licu. On, u službi stvaranja dojma o sveznajućem promatraču što nas kroz priču vodi sasvim objektivno, nama daje na volju našu subjektivnost. Zašto pripovijedanje u trećem licu? Ta najbolji je način kako opisati specifičnosti lika, a da se ne stvori osjećaj samodopadnosti kod istog. Kada naratora ne bi bilo te bi likovi opisivali sami sebe onako kako su opisani od strane pripovjedača, zvučalo bi kao hvalisanje, zar ne? Vidi mene kako sam poseban. Skroz drugačije svjetlo baca se na protagonista kada je opisan od strane treće osobe koja s njime kao da nema druge poveznice osim te promatračke.
Wesovi protagonisti hodaju na samoj granici između karikature i crtanog lika te je apsolutno svaki od njih priča za sebe, osobnost za sebe, hipster kao takav zajedno s čuđenjem koje izaziva. Da, film The Royal Tenenbaums krcat je hipsterima. Sklona sam njegove likove povezati s likom Amelie, koja je također prikazana u jednoj svojoj, osobitoj dimenziji u koju običan čovjek teško da može ući, a još je manje kadar shvatiti je. U sličnu kategoriju stavljam i Olivera iz filma Submarine. To su dakle likovi koji svakako odudaraju od naše svakidašnjice, a uloga im je upravo takva, da nas upoznaju s različitim svjetovima koji postoje dok mi toga nismo ni svjesni. Zadnji zajednički segment jest glazba koja je kako unutar filma tako i van njega, hipsterskom uhu krucijalna. The Royal Tenenbaums ima možda i najšareniji soundtrack od svih navedenih filmova, upravo iz razloga što ga krasi raznolik asortiman glazbe koja se oblikuje po atmosferi scene. Nico, Bob Dylan, Ramones, Nick Drake, The Clash, The Velvet Underground. Ovo je glazba koja bi svirala na hipsterskom vjenčanju.
Ruku na srce, kada sagledamo savršeno centrirane kadrove koji kao prst i nokat zajedno idu u kombinaciji boja i bajkovitih tonova, povezani u šarmantan kolaž priča i likova, jasno nam je da su uradci Wes Andersona spremni estetski razoružati svakog hipstera. Radi se o prilično intenzivnim i veoma toplim kadrovima, što je sušta suprotnost kada gledamo Submarine kojeg krase uglavnom hladne nijanse popraćene hladnim ugođajem. (500) Days of Summer ima svoje momente varijacija između hladnoće i topline, no ipak se temelji na cijelom spektru nazovimo to tako indiferentnih boja, to jest boja koje daju dojam stvarnog prostora i ne služe kako bi dočarale atmosferu scene, već one jesu atmosfera scene, tako realne kakve jesu.
Time (500) Days od Summer na skali ugođaja između melankolije i sna spada u zlatnu sredinu, na razinu jave, predstavljajući nam realne životne situacije slomljenog srca, dok bi Submarine zaodjenuo svoju tugaljivu koprenu, također realnu, ali utoliko težu i hladniju. Najbliže snu svakako bi bio Wes Anderson, možda ne konkretno filmom The Royal Tenenbaums s obzirom na to da je jedan od tematski najrealnijih Wesovih radova upravo zbog obiteljske problematike. No, gledajući cjelokupan opus, njegovi se filmovi doimaju poput sanjivog zagrljaja golemog popluna koji te toplinom proguta jednom kada ga pustiš blizu, a najviše sliče onoj jutarnjoj fazi, kada je u krevetu najtoplije, a znaš kako je vrijeme da se iz njega iskoprcaš.
Na kraju, potrebno je samo još jednom izreći što to hipsteri toliko vole i što se toliko ponavlja u filmovima koje gledaju. Oni uživaju specifičnu estetiku, ljepotu kadra, igru boja uz moć igranja nijansama, a vole kada su likovi sanjive prirode, čudnjikavi u svojoj osebujnosti, dovoljno drukčiji da oboje svakodnevicu, dovoljno realni da se s njima mogu poistovjetiti.
Hipsteri štuju dobar dijalog, filozofske misli i mudrolije koje se pružaju kroz određene scene čisto zato što tada uviđaju da nisu jedini kojima se takve misli vrte unutar četiri zida glave. Plus, uvijek je dobro u rukavu držati neki citat iz filma koji može poslužiti da opiše tren u kojem se nalazimo.
Tiha patnja im je estetika, a pod estetiku uvažavaju knjige i police ispunjene istima, bilo što iz davnina, makar analogni fotoaparat ili gramofon, umijeće odjevanja i kombiniranja boja prilikom istog. Glasna patnja im je, naravno, glazba. Ama baš svaki film s popisa hipsterskih filmova sadrži kompilaciju glazbe koja odudara od današnjih mainstream hitova te iako je nekada možda bila u kategoriji iste, danas više nije i time osvaja njihovu pozornost. Uglavnom se talasa među žanrovima, ali obično je to alternativna rock glazba, mekani indie pjesmuljci ili punk. Ne možemo negirati da hipsteri imaju dobar ukus za filmove, samo što je opet prilično jasno što im se kod tih filmova toliko dopada.
