Malena je film talijanskog redatelja Giuseppea Tornatorea iz 2000. godine. Dovoljno je samo baciti pogled na par kratkih kadrova ovoga filma da ga doživimo kao odu ljepoti. Savršeno dočarana ambijentalnost sicilijanskog vrućeg ljeta kroz toplinu leće kamere, odabir božanski lijepe Monice Bellucci u ulozi protagonistice Malene Scordie te meni najintrigantniji aspekt, muzika Ennia Morriconea koja dočarava razne senzibilitete u filmu: tugu, napetost, zanos, ljubav, vrckavu, ali i duhovitu atmosferu koju uzrokuje Malenina pojava te note na violinama koje simfonično, gotovo taktilno, donose senzaciju sicilijanskog povjetarca na vrućoj i vlažnoj koži.
Međutim, čak i ako ljepotu shvatimo u onom uzvišenom grčkom smislu film bi mogao djelovati pretenciozan i neuspio. Stoga ovo neće biti još jedan patetičan članak o prokletstvu ljepote niti puko prepričavanje po mom mišljenju već davno viđene kliše fabule. Predmet ovoga osvrta bit će jedan aspekt filma koji smatram bitnim. Film govori o položaju žene, prvenstveno u južnoj Italiji, ali predstavljeni se uzorak može pronaći u većini europskih kultura i šire. Žena je definirana u odnosu na muškarca, muškarac je subjekt, a ona je drugotna. Bez muškarca ona ne postoji, ostaje poput privjeska kojemu nedostaje glavni dio na kojega bi se okačila, koji joj daje svrhu. Patrijarhat žene uči da mrze jedna drugu te da se međusobno doživaljvaju kao konkurencija za muškarce. Žena u drugoj ženi prvo odmjeri u kolikoj joj je mjeri protivnica, a tek onda razmatra opciju sklapanja bilo kakva saveza druge vrste s njom.
Malena je supruga vojnika koji je odsutan zbog službe. U mjestu nema prijatelja, većinu vremena u samoći vjerno iščekuje svoga supruga, jedino društvo joj je stari otac kojega povremeno posjećuje. Njen odlazak k ocu u mjesto pravi je spektakl. Malena savršenog lica, kose poput crne svile i odjeće koja obgrljuje njeno zanosno tijelo, melankoličnog izraza ne podižući pogled hoda u svoj svojoj ljepoti i tuzi. Mladićima njen lik izaziva hormonsku erupciju, muškarci su u njenoj prisutnosti potpuno izbezumljeni, ali većini i jednih i drugih ta osjećanja prisutna su koliko i njen lik. One koje je ne zaboravljaju te u čijim mislima i jezicima njeno ime najviše odzvanja jesu žene (i Renato).
U tim scenama vidljiva je naturalizacija ženskog lika, svođenje na tjelesnost i zadovoljenje. Čak i sam redatelj zauzima ulogu neutralnog pripovjedača, s Malenom ne suosjeća niti polazi za tim da otkrije njen unutrašnji život i prikaže je u boljem svjetlu. Jedini uvid u dublju sferu njenog lika dobivamo kroz lik mladića Renata koji prvo postaje njen pohotni uhodnik, a onda jedini prijatelj i zaštitnik. Na taj način redatelj na gledatelja radikalno prebacuje svu odgovornost za etičko vrednovanje njena lika i okoline.
Stvari se mijenjaju na gore onda kada Malena preživi gubitke, prima dojavu o smrti supruga te joj pogiba otac. Okolina joj ne dopušta da se ostvari ni na koji viši način, dakle radom, već je prisiljena preživjeti s onim što kao žena bez muškarca ima- tijelom. Ona mora ili udati se ili prostituirati. Malenin lik suočava se s paradoksom – u isto vrijeme njen je lik toliko snažan da u društvenom životu uzrokuje pomutnju samom svojom pojavom u sceni, a u isto vrijeme za nju bez muškarca u tom društvenom životu nema mjesta, ona je nevidljiva.
Prihvaćanje takve sudbine, Malenina rezignacija nad idealima i reduciranje sebe na tjelesnost kako bi opstala metaforički je prikazano u sceni kada malena šiša i boja svoju kosu. Crvena boja kose predstavlja krv, strast, nešto tjelesno i primarno, naturalističko.
Za razliku od nekih, smatram da film nema sretan kraj. Krajem filma potvrđuju se teza o ženi kao drugotnoj bez muškarca, naturaliziranoj i nepotpunoj, bez dostojanjstva te nevrijednoj poštovanja te ona o ženama kao neprijateljicama u patrijarhatu.
Vijest o smrti supruga bila je lažna, on je uspio pronaći Malenu te se oni zajedno vraćaju u svoj dom.
One koje su o Maleni ružno govorile i ogovarale je cijelo su vrijeme žene, taj element prisutan je i u razlogu iz kojeg se Malena nije mogla zaposliti jer muževima to brane njihove supruge. Advokat pri želji da je oženi obraća se svojoj majci koja ju smatra nedostojnom njena prezimena. Žene joj nisu bile spremne oprostiti to što se u svrhu opstanka bavila prostitucijom iako nikada ne ugrozivši njihove supruge. Scena u kojoj je nakon povlačenja vojske brutalno premlaćuju prikaz je kulminacije sveg gnjeva, ljubomore i frustracija nesigurnih žena koji su se nakupljali.
Žene su u njoj bile spremne pronaći prijateljicu tek onda kada se vratila sa svojim suprugom i više nije bila prijetnja. Tada je pozdravljaju, ona prestaje biti nevidljiva i dobiva dostojanstvo.
S obzirom da joj je direktan položaj moći nedostupan, u patrijarhatu žena svoj utjecaj izvršava u pozadini, ona je manipulativna, ali ne zato što joj je manipulacija urođena, već zato što je to jedini put da vrši utjecaj. Kao što je neutralan cijelim filmom, smatram da redatelj ne afirmira ni ove teze već da ovakvim krajem na njih upozorava te iznosi opasku talijanskom, a i univerzalnom društvu.
Za kraj, iznijela bih i jedan patetični detalj koji nisam mogla propustiti. Na kraju filma, u svom jedinom obraćanju Malenoj, Rento joj poželi sreću, a film završava citatom u kojem on kaže da su ga mnoge žene kasnije u njegovu životu pitale hoće li ih zapamtiti. Jedina koju je zapamtio bila je ona koja ga to nikada nije pitala. Tu prepoznajem onu Kierkegaardsku ideju o vječnoj ljubavi samo kao onoj nikada neostvarenoj.
