Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole iz 1979. godine je jedan od poznatijih i kultnijih (ako ne i najkultniji) ratni igrani film u povijesti kinematografije. Igrani je film (po Peterliću) po tome što su filmski dijelovi povezani kako bi ispričali točno određenu priču. Onu kapetana Willarda (Martin Sheen) i njegovu misiju da ubije pukovnika Kurtza (Marlon Brando) koji se odmetnuo od američke vojske i sada vodi svoju gerilu. Uz to što „film priča priču“ još jedan od elemenata igranog filma je načelo sjedinjavanja ritmom, što ovaj film naveliko koristi možda najuočljivije izmjenama svjetla i sjene ili budući da se radnja neizbježno razvija linearno (protagonisti putuju brodom po rijeci, ne mogu skrenuti sa svojeg puta ili će stići na odredište ili će umrijeti putem) izmjena tempa u smislu akcije. Svaka akcijska sekvenca je razdvojena od druge sa sekvencom razbibrige, razgovora likova na brodu i naracijom kap.
Willarda pomoću koje (uz njega) bolje upoznajemo lik Kurtza. Isto tako budući da je ovo igrani film (odnosno film priče) u njemu prevladava narativni tip izlaganja. Filmom prevladavaju čimbenici razlike, pogotovo oni koje smo nazvali trikovima, odnosno razne tehnike montaže i prijelaza. Česta je dvostruka ekspozicija ratnih zbivanja i krupnog plana lica kap. Willarda kojom se (kao na početku filma) prikazuje san ili potpunu alienaciju lika od događaja koji se odvijaju oko njega budući da mu je ovo drugi put u Vijetnamu i da je u potpunosti oguglao na ono što se tu događa. Od prijelaza su najčešći pretapanje i fade out/fade in koji razdvajaju svaku sekvencu i označuju prolaz određenog vremena između događaja iz prethodne sekvence. Filmom prevladavaju srednji (američki) plan i polutotali prirode. Česti su i krupni planovi, najčešće kada bi došlo do smrti jednog od protagonista ili u prvim pojavljivanjima pukovnika Kurtza gdje je on snimljen ili u potpunosti u sjeni ili da tek dijelomično viri iz nje. Detalji su prisutni u snimkama dokumenata koje je Willard dobio o Kurtzu. Totali i polutotali su razbacani filmom, nema ih previše u samom filmu i kako se radnja razvija ima ih sve manje i manje. Odnosno kao da se nekakav prosječni plan sužava što su likovi dublje u džungli, što su bliže ludilu.
Kao što sam već rekao, u filmu prevladava narativni tip izlaganja. Fokalizacija se nalazi na liku Willarda kojega pratimo cijeli film na njegovoj misiji, ali moglo bi se isto tako reći da je zapravo Kurtz glavni lik cijelokupne priče jer na početku filma Willard kaže „There is no way to tell his story without telling mine.“ Što možemo shvatiti kao da je Willlardova priča ovdje samo nužno zlo kako bi zapravo saznali Kurtzovu priču. Takvo stanje stvari je isto moguće kada pogledamo razvoj Willarda kao lika. Na početku ne znamo puno o njemu osim da je već bio u Vijetnamu, da se vratio u SAD-e, razveo od žene i vratio se nazad, manje-više to je sve što mi znamo o njemu do kraja filma. Naracija koju on vodi preko snimaka broda se odnosi na dokumente u kojima čita Kurtzov životopis. Preko njih mi upoznajemo Kurtza, ne i Willarda koji kao da je tu samo kako bi nosio priču, ali ne svoju. Na kraju filma, nakon što Willard ubije Kurtza je priča filma zapravo gotova, nakon toga vidimo scene gdje se Willard vraća do broda kroz pleme koje ga gleda kao novog boga. Kada dođe do broda brod jednostavno krene i na nebu se pojavi dvostruka ekspozicija lica koje govori „the horror, the horror“ i onda fade black za kraj. S takvim krajem mi zapravo ne znamo Willardovu priču, on je dobio zadatak na početku filma i na kraju ga je izvršio, to je cijela njegova priča.
Njegov lik je konstruiran da bude dobar vojnik, onaj koji dobije zadatak i ne postavlja previše pitanja, naravno nije Willard tijekom filma na taj način slijep i propituje svoje postupke i ispravnost zadatka cijeli film, ali poput pravog vojnika on ga izvršava. Što se tiče narativnog vremena i prostora odmah smo na početku kao gledatelji smješteni u okvire kada Willard kaže da je poslan na zadatak nekoliko tjedana i stotina kilometara uzvodno. Gledatelj tijekom otprilike 3 sata koliko traje film neće možda imati osjećaj da je toliko prošlo vremena u radnji što je vjerojatno zbog prostora. Prostor u filmu je većinski monoton, rijeka na džungli, ali upravo tu vidimo Coppolin osjećaj za ritam gdje on u tu džunglu ubacuje par lokacija sa sadržajem koje rade promjenu od monotonosti same džungle i ohrabruju gledatelja da nastavi pratiti i gurati naprijed kroz film. Takva konstrukcija isto tako paše kao svojevrsno simboliziranje odnosno metafora za one koji su stvarno bili u tom ratu. Coppolin osjećaj za ritam isto možemo vidjeti u sceni ručka s početka filma gdje spor govor i ukočen govor tijela svih sudionika naglašava nelagodu koja okružuje personu Kurtza. Makar u filmu prevladava narativni tip izlaganja, on nije jedini tip izlaganja u filmu.
Vrijedi spomenuti poetsku sekvencu napada helikoptera na obalu u zoru kako bi osigurali put Willardu i ekipi. Bila bi to najobičnija scena napada koju smo vidjeli sto puta u raznim ratnim filmovima da nije dvije stvari. Prva sekvenca je obilježena glazbenom podlogom, dio Wagnerove opere Valkire koja daje neobjašnjivo svečan ton koji se savršeno paše, a u isto vrijeme je potpuna suprotnost prikazima uništenja i drugo, dug build-up do same akcije koja ostavlja gledatelja u neizvjesnosti što će se točno sljedeće dogoditi, taj osjećaj dodatno pojačava tišina, odnosno monoton zvuk helikoptera prije nego puste Wagnera. Ta sekvenca se nadovezuje na sekvencu iskrcavanja vojnika i osiguravanja obale gdje Coppola koristi pokretnu kameru koja prati likove koji su trenutno u fokusu. To je jedan od rijetkih takvih slučajeva u filmu i kamera je većinu filma statična. Cijeli film kao cjelina je strukturiran pomoću dva glavna načina. Pomoću integracije drugih jezika preko konstantne naracije koja nas prati isto kao i već spomenutim detaljima dokumenata o Kurtzu i drugi način strukturiranja je isto tako spominjan ritam. U ovom slučaju izmjena svjetla/tmine(sjene). Kroz cijeli film vidimo te promjene i te promjene prate radnju.
Na početku filma prevladava svjetlo nad tminom, kadrovi su općenito svijetliji makar i tu naravno ima tamnijih ili izraženijih sjena, prvo pomračenje u filmu je kada Willard počinje sa svojom misijom, odnosno kada krene u džunglu. Postupno scene postaju sve mračnije i većina akcijskih scena se događa ili u mraku ili u nekim svjetlosti zakinutim uvjetima (dim, magla, kiša). Na kraju izmjena svijetlo/tmina doživljava svoj vrhunac u sceni ubijanja Kurtza gdje su u kontrastu noć i plemensko slavlje i prinošenje žrtve (vol) koje je jako osvijetljeno bakljama koje daju žuto, toplo svjetlo i koje daje oštre, tamne, crne scene pomoću kojih su skriveni detalji ubojstva Kurtza, odnosno ostavljeni su gledateljevoj mašti.
Za sam kraj bih napomenuo kako je ovaj film, odnosno scenarij inspiriran i temeljen na Conradovom romanu Srce tame koji prati istu narativnu liniju samo što je smješten u Kongu i nije kritika rata odnosno prikaz kako rat izluđuje čovjeka već je kritika robovlasništva i metafora za općenitije luđenje u ljudima. Iz tog romana sigurno i direktno proizlaze prikazi vijetnamske džungle budući da su lirski opisi prirode odnosno džungle u Srcu tame jedni od najvažnijih dijelova romana koji isto kao i u filmu sudjeluju u karakterizaciji likova.
