Iako je film The love witch iz novijeg doba, njegova estetika odgovara starijim filmovima iz razdoblja 70-ih i 80-ih. Na prvu, ovaj naslov ne djeluje kao da ima konkretnu radnju, problematiku ili čak zaplet. Naprotiv, djeluje kao rad muškog redatelja koji kroz cijeli film objektivizira žene i objektivizira ih te to čini jako očito. Međutim, nakon drugog, čak i trećeg gledanja te daljnjeg istraživanja o samom filmu i procesu njegova stvaranja, očito je kako je čitanje ovog filma višeslojno te njegova problematika leži u skrivenoj poruci ispod onog očitog, onog što nam je prikazano.
Film započinje dolaskom protagonistice, Elaine Parks (Samantha Robinson) u maleni grad Arcatu, kako bi pobjegla od svoje prošlosti i započela novi život nakon muževe smrti. Elaine se bavi magijom, konkretno ljubavnom magijom kako želi pronaći savršenog muškarca i voljeti ga do smrti. Uskoro nakon useljenja u svoj novi dom, pronalazi svoju prvu žrtvu. Bivajući ideal savršene žena te dajući mu ljubavni napitak, stvari uskoro eskaliraju i on umire. Slična sudbina zadesi i njenog drugog izabranika, koji se ubije nakon što njihova afera završi. U međuvremenu, saznajemo kako je Elaine ubila svojeg bivšeg muža Jerrya te se nedugo nakon toga pridružila kultu (konkretno, Wicca, što je suvremena nepoganska religija).
Kroz film upoznajemo i kult, te njegove svećenike i svećenice, kakvom vrstom magije se bave i zašto. Postajemo svjesni kako je Elaine bila žrtva seksualnog, fizičkog i mentalnog nasilja, od strane svojeg oca, bivšeg muža, a i kulta. Za to vrijeme, istražuje se ubojstvo pod vodstvom glavnog inspektora Griffa, u kojeg se Elaine zaljubljuje. Dvoje postaju par, ali nedugo zatim Griff postaje svjestan kako je Elaine kriva za ubojstvo koje on istražuje. Prije nego li je stigne zatvoriti, Elaine shvaća kako je on ne voli zapravo te ga ubija. Ukratko, pratimo modernu vješticu kako traži savršenog muškarca. Ipak, Anna Biller u ovom naslovu je majstorica ironije.
Nadalje, u svojem eseju „Vizualni užitak i narativni film“ Laura Mulvey posebno ističe egzibicionističku ulogu koja je ženi tradicionalno dodijeljena, ona je izložena za gledanje čime se redateljice posebno igra u svojem radu. Također, Mulvey naglašava kako su ženski likovi elaborirani kao erotski objekti za muške likove, odnosno erotski objekti za gledanje. Nadalje, kritizira psihoanalizu, konkretno strah od kastracije koji izlaže Freud. Vojković, pozivajući se na Mulvey i njen rad, raspravlja konstrukciju ženske subjektivnosti, narativnu i psihoanalitičku semiotiku, Lacanovu fazu zrcala te njenu vezu s naracijom, te dalje obrazlaže kritiku psihoanalize i teoriju kinematografa kao ideološkog aparata, koju je izložio Jean-Louis Baudry (Mulvey je također kritizira). Većina navedenih točaka koje autorice obrađuju u svojim djelima, mogu se pronaći u Billerinom filmu „The Love Witch“, obzirom da je jasno inspiriran Mulveyenim radom; „Vizualni užitak i narativni film“
„U svijetu rodne neravnoteže, zadovoljstvo gledanja je podijeljeno na aktivnog muškarca i pasivnu ženu. Dominirajući muški pogled projicira svoju fantaziju na žensku figuru. Tradicionalno, ženi je dodijeljena egzibicionistička uloga, u kojoj su one simultano promatrane, a gdje je njihov prikaz kodiran u svrhu snažnog vizualnog i erotskog utjecaja, ona je stvorena za gledanje (to-be-looked-at-ness)“ piše Mulvey u svojem radu, dalje raspravljajući o prikazu žene u klasičnom holivudskom i narativnom filmu.
Sa ovom tvrdnjom se Biller često igra u redateljskom smislu. Naime, Elaine je cijelo vrijeme u centru kadra, ona je konstantno objekt gledanja. U početku se čini kao nametnuta, kao da je forsirano to gledanje, ponekad i „buljenje“ u nju, ali tako zapravo i jest. Biller nam doslovce daje Elaine na gledanje, da uživamo u njenoj pojavi, time izazivajući objektiviziranje žene u klasičnom Hollywoodskom filmu. Toliko ga naglašava, i pažljivo bira Elaininu okolinu, kako bi nam ona uvijek bila u fokusu promatranja, da nas naprosto „uvuče“ u njenu pojavu.
Mulvey u svojem radu spominje i skopofiliju, koju Vojković objašnjava kao, parafraziram, gledanje koje je samo po sebi izvor zadovoljstva. Elaine ne samo da je ponuđena na gledanje od samog početka filma, sama njena pojava donosi zadovoljstvo za sebe na posebno specifičnom nivou. Redateljica ne skriva namjeru kako „želi“ da osjećamo zadovoljstvo dok gledamo protagonisticu. Ono što je zanimljivo ovdje jest da se Biller u svojim intervjuima o „The Love Witch“ nadovezuje na estetiku gledanja muškaraca i žena. Konkretno, film je sniman (i kasnije boje dorađene) prema užitku gledanja ženske percepcije, boje su nježne i pastelne, nadopunjuju se, nema jakih kontrasta. Ona se primarno kao redateljica brine za užitak gledanja ženske publike, nudeći im iskustvo zadovoljstva koristeći boje, ritam nizanja kadrova, kostimografiju i scenografiju, iako su u samom filmu ženski likovi prikazani kao objekti gledanja za muškarca.
Pitanje fantazije igra ključnu ulogu u samom narativu filma i motivaciji protagonistice. Također, pojam fantazije provlači se na više načina kroz film. Posebno su zanimljivi dijalozi; primjerice, kada Elaine dođe u grad, njena stanodavka Trish vodi je u viktorijanski salon na čaj, kojim je Elaine oduševljena. Tamo vode razgovor o muškarcima i odnosima, gdje Elaine propagira svoju viziju ljubavi, kako se žena treba u potpunosti prepustiti partneru, ispunjavati mu svaku fantaziju i želju, tako će onda i ona biti sretna. Trish na to odgovara kako joj se taj stav čini dosta konzervativan i banalan te da se ne može složiti s njim, ona tvrdi kako bi žene trebale biti svoje, raditi na sebi, a ne se podvrgavati muškarcu. Trishin monolog se čini kao jedini smislen u cijelom filmu. Ipak, Elaine zavodi njenog muža kada ova ode na poslovni put te se on nakon izvjesnog vremena, nakon što njihov odnos završi, ubije. Trish i Elaine ponovno sjede u viktorijanskom salonu, samo što je ovaj put Trish udovica, a Elaine u vezi sa šarmantnim inspektorom. Trish govori Elaine kako je ova bila u pravu što se ljubavi i muškaraca tiče. Treba im ispunjavati svaku fantaziju, inače one ne mogu biti voljene.
Pitanje fantazije se ispunjava kada Elaine zavodi najprije profesora Waynea, a zatim Trishinog supruga Richarda. Na stranu sadržajnog dijela kako i na koji način ona ispunjava tu fantaziju (plesom, kuhanjem večere, seksom), u trenutku kada to čini Biller sa igra sa fokalizatorom i pogledom kamere. Najčešće, fokalizator je muškarac koji gleda Elaine. Posebnim efektima i centriranjem, ona je preko cijelog kadra. Ipak, kada je Elaine fokalizator i gledamo Waynea ili Ricahrda, oni izgledaju kao luđaci. Histerično se smiju, tresu se od uzbuđenja, deru se. Zavođenje Richarda je tu puno konkretnije, što se poruke tiče. Oboje ih preuzima euforija i ushit, te ona skače na njega i on je upita „What are you, and what have you done to me?“. On je potpuno obuzet tim uzbuđenjem i srećom, ne zna za sebe, na što mu ona odgovara; „I am the love witch, I am your greatest fantasy!“
U filmu je jasno i kako Elaine sama sebe „pretvara“ u fetiš, u „fantaziju“, njen je ultimativni cilj da je muškarac sretan. Ona se doslovno transformira, kako Vojković spominje, u nešto zadovoljavajuće po sebi. Zašto? Njena transformacija označava potiskivanje njegova straha, odnosno sreću; strah je otklonjen, ona predstavlja njegovu fantaziju, ne prijetnju. Čak je i njen kult tome uči, da ako je muškarac zadovoljan, ona će dobiti sve što poželi. Biller je ipak dodala ironičan komentar na taj strah od kastracije i Freudovu psihoanalizu; u trenutku ispunjavanja fantazije, muškarci se ne mogu nositi s tim (polude, djeluju histerično).
Elaine je sve osim pasivnog lika, ali u trenutku zavođenja svojih žrtava, ona se stavlja u tradicionalnu poziciju žene u patrijarhalnom uređenju. Nikada ne govori o sebi, već samo o njemu, ispunjava mu želje i ugađa mu. U trenutku ispunjavanja fantazije, muški likovi su u euforiji jer je žena sada u potpunosti pretvorena u fetiš, u fantaziju. Očekujemo kako će se cijeli film nastaviti tako, dok ona ne pronađe svojeg izabranika, ali to se ne događa, već redateljica daje završnu riječ na pitanje aktivnosti žene.
Pred kraj filma, stanovnici grada odluče pokrenuti lov na vještice, kako smatraju da su one odgovorne za umorstva. Griff spašava Elaine iz bara te odlaze kod nje. Ona tamo postaje svjesna kako je on ne voli, te ga vidi kao smrt. Okreće se prema slici koju je napravila, gdje vidimo ženu kako stoji iznad muškarčeva trupla i drži njegovo srce u rukama. Elaine ubija Griffa i potom sjedne kraj njega, sretna.
Za kraj, rekla bih kako je „The Love Witch“ film koji svakako traži nekoliko gledanja, proučavanja i čitanja kako bi se moglo u potpunosti uživati u njemu. On je osim kreativnog prikaza „Vizualnog užitka i narativnog filma“ pametan odgovor i provociranje klasičnog holivudskog filma. Pokazuje sve ono iskrivljeno i izvrnuto unutar njega, ono krivo i ono što nam izaziva užitak. Smatram kako je kvaliteta ovog filma unutar skrivenih poruka i namjera te je na taj način, fantastično napravljen
