Era Novog Hollywooda karakteristično je obilježila američku kinematografiju kroz brojne uspone i padove, nove ideje i briljantna filmska djela. Politička prevrtanja i promjena funkcionalne strukture filmske proizvodnje ostavila su značajan utjecaj u filmskoj produkciji. Burno razdoblje dekonstrukcije postojeće strukture Klasičnog Hollywooda i uvođenje novog filmskog jezika poslužilo je kao bogata inspiracija brojnim redateljima. Kvalitetu filmova nije obilježavao samo filmski jezik kojim su stvarani, već i njegovo prihvaćanje od strane publike. Novčani iznosi box officea koji ruše sve rekorde, također su jedan od značajnijih pokazatelja promjene filmske struje. Filmovi dobivaju novu podlogu prikazivanja koja uključuje medij televizije te time šire tržište. Povećavaju se mogućnosti uspješnosti filmova kroz brojne marketinške strategije kojima se publici film približava, pojavljuje se ”blockbuster ludilo”. Nastaju filmski klasici redatelja koji uvode značajne promjene u filmski jezik i na neki način ohrabruju ostale redatelje da se bave radikalnijim temama. Jedan od redatelja koji se svojim radom uklapa u ”inovativno društvo” jest Micke Nichols čija je režija filma Who’s Afraid of Virginia Woolf?, prema adaptaciji drame Edwarda Albeeja, bila jedna od ključnih točaka promjene poimanja koncepta hollywoodskog filma. Analizu filma Who’s Afraid of Virginia Woolf? provest ću kroz povijesni sažetak razdoblja u kojem je film nastao, ključne točke filmske radnje i društveni kontekst (prihvaćanje filma, informacije o produkciji).
Film redatelja Mike Nicholsa Who’s Afraid of Virginia Woolf? iz 1966. godine prati tragično-komičnu epizodu iz života bračnog para čiji je život zamršen problemima s kojima se ne mogu nositi. Film je nastao kao adaptacija drame iz 1962. godine, autora Edwarda Albeeja, dok je scenarij napisao Ernest Lehman. Drama se u izvornom obliku izvodila na Broodwayu te je bila šokom prihvaćena od strane publike zbog eksplicitnih dijaloga koji su u tadašnje vrijeme iskakali iz norme. Smatralo se kako drama zbog svoje vulgarnosti može opstati jedino na Broodwayu, te da bi za filmsku adaptaciju bila potrebna cenzura. Dekonstruiranje i rušenje produkcijskog koda i filmskog jezika Klasičnog Hollywooda u 60-ima ponukalo je redatelje i scenariste na bavljenje eksplicitnim temama. Ernest Lehman nije htio cenzurirati originalne izraze Edwarda Albeeja prilikom pisanja filmskog scenarija, iako je takav pothvat za film uzrokovao velik rizik od gubitka.
Radnja prati brak Marthe (Elizabeth Taylor) i Georgea (Richard Burton) koji se nakon večere vraćaju kući pod vidno uočljivim utjecajem alkohola. Nadalje se u filmu razvija dijalog u kojem do izražaja dolazi ”pijana iskrenost” bračnog para. Razgovori koje vode prepuni su međusobnih uvreda koji kontriraju trenucima nježnosti i izražavanja ljubavi. Originalnost i posebnost filma osjeti se gledanjem tek prvih dvadeset minuta filma. Spoj nerazumijevanja paradoksalnog odnošenja supružnika prelijeva se od bučnog i pomalo histeričnog dijaloga stavljajući gledatelja u poziciju pomiješanih emocija smijeha i iritiranosti prilikom pokušaja shvaćanja odnosa u filmu. Bračnom paru u goste dolaze prijatelji, također supružnici, Nick (George Segal) i Honey (Sandy Dennis). Georgea nervira što su gosti došli i prigovara Marthi zašto ih je pozvala, posvađaju se i u tom trenutku Nick i Honey stupaju pred vrata. Ulaze u kuću i tada započinje njihovo druženje, konstantno posluživanje pića i razgovaranje o životu.
Martha u narednih nekoliko scena započinje s pjesmom Who’s Afraid of the Big Bad Wolf?, ali je zamjenjuje tekstom Who’s Afraid of Virginia Wolf?, nakon čega se urnebesno smije pokušavajući nasmijati ostale. Nick i Honey služe kao likovi pomoću kojih Martha i George ogoljuju svoje živote, prošlost i probleme koje vuku. George je na početku večeri zabranio Marthi da govori o njihovom sinu koji sutradan slavi svoj 16. rođendan, ali je pobjegao od kuće pa ga nema. Martha to naravno ne odobrava i protivi se njegovoj zabrani te poziva Honey na razgovor na gornjem katu kuće i spominje sina. George se naljuti na Marthu i odlazi u spremište te izvlači pušku kojom nacilja Marthu. Šok efekt koji gledatelj doživljava gledanjem ove scene završava realizacijom puške koja je ustvari kišobran, ali uspijeva dočarati gorčinu i bijes Georgea koji ne može podnijeti Marthino ponašanje.
U sljedećim scenama doznajemo nešto o životu Nicka i Honey, svi su već previše pijani i iskreno izvlače emocije jedni iz drugih. George navlači Nicka da mu ispriča životnu priču, te si međusobno govore što ih muči. Nick govori kako je oženio Honey, zbog lažne trudnoće te kako sada ne mogu imati djece jer Honey ima ”uske kukove”. George odluči kako je vrijeme da gosti odu kući i ponudi im prijevoz na što oni pristaju. U vožnji uočavaju noćni bar, te Honey započinje nagovarati ostale da stanu i odu plesati. U baru Martha otkriva Georgeovu tragičnu tajnu iz djetinjstva, kako je slučajno ubio oca i majku, te je nakon toga u ispadu bijesa George krene daviti, Nick ih razdvoji i potom Martha, Honey i Nick odlaze u automobil i vraćaju se kući. George dolazi pješke kući i vidi otvorena vrata automobila ispred u kojem na zadnjem sjedištu spava Honey. George odlazi u kuću i na stepeništu vidi odjeću Nicka i Marthe te se krene histerično smijati, te potom plakati. U idućoj sceni Martha i Nick razgovaraju u kuhinji, George zvoni na vratima s velikim buketom cvijeća. George ulazi i daje buket Marthi te posjeda svih na kauč i govori kako je vrijeme za njihovu posljednju igru. U toj igri otkriva što mu je Nick ispričao o Honey i njezinoj trudnoći, naposljetku otkriva kako on i Martha nisu mogli imati djece, te je njihov sin samo izmišljena priča, iluzija u koju su oboje vjerovali, te da su imali pravilo da ga nikad ne smiju spomenuti drugim ljudima, koje je Martha prekršila. Martha se emocionalno slomi, ne može podnijeti činjenicu da je George ”ubio” njezinog sina, iluziju. Nick i Honey odlaze, u idućoj sceni Martha i George sjede i razgovaraju, George krene pjevati ”Who’s Afraid of Virginia Woolf?” na što Martha odgovara ”I am George, I am”.
Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici koju je zagovarao redatelj kako bi lice Elizabeth Taylor izgledalo starije i profinjenije. To je bio najskuplji snimljeni crno-bijeli film u tadašnje vrijeme u kojeg je utrošeno preko 7 milijuna dolara, dok je u box officeu zaradio 10,3 milijuna dolara. Eksplicitni dijalozi uzrokovali su posebne zabrane na televizijskim programima prilikom prvog prikazivanja filma na televiziji. Who’s Afraid of Virginia Woolf? je prvi film koji je bio nominiran za svaku nagradu Akademije, uključujući svakog člana glumačke ekipe koji je također bio norminiran za nagradu.
Who’s Afraid of Virginia Woolf? promijenio je koncept društvenog očekivanja hollywoodskih filmova. Uglađeni dijalozi i površne emocije u ovom su filmu zamjenjene oštrim, bezobraznim i prostim razgovorima koji prikazuju realne i surove emocije, što je naposljetku poanta naziva filma. Ovaj je film pravi prikaz radikalnog pomicanja granica i promjene u umjetničkom području koji je otvorio mnoga vrata ostalim redateljima i filmovima sličnih tematika. Humor u filmu stoji na tankoj granici s tragedijom i očajem koji omogućava gledatelju da se poistovjeti sa situacijom. Takav odnos filma i gledatelja stvara novu sliku filmske umjetnosti koja ne služi samo za puku zabavu, već pomaže pri razumijevanju različitih ljudskih sudbina i životnih problema.
